buba erdeljan

Često mi je na pameti onaj Balaševićev stih: "Obeć'o sam srca teška, obeć'o sam al' je..š ga". I mrzim obećanja, a najviše mrzim obećanja samoj sebi. Jer već unaprijed znam da ih se neću držati i kad ih krenem kršiti, kršim ih do kraja, iako već u prvom stadiju kršenja znam da radim krivo, nekakvim čudom dođem do stotog stadija, pitajući se cijelim putem što mi to treba. Već sam sto puta rekla da se neću ljutiti, da neću iz sebe bljuvati emocije, depresivu, destruktivnost, opsesiju i posesivnost. I opet to radim, iz dana u dan. I nezaustavljiva sam u tome i najbolja sam u tome. I ne vjerujem sama sebi dok izgovaram riječi, one same izlaze, ne mogu im ništa. Jednostavno pršte...slovo po slovo, tope se u riječi i stvaraju rečenice sranja. I neizbrisive su, mogu se isprati samo na jedan način, vodom s malo soli. Doslovno, suzama. Kako jadno. I sljedeći korak je zatvoriti oči, s ogromnom gomilom tereta u glavi koji raste i raste i na kraju zaspati.

Jutro poslije se mrzim još više. I ovisno o vremenskoj prognozi nastavljam u revijalnom tonu. Ako je sunčano, sve je podnošljivije, pa svoj ratnički pohod na vlastiti mozak završavam već tijekom ranojutarnjih sati. No, ukoliko je kišovito, vise mi isti dosadni oblaci nad glavom do kasnih večernjih sati ili do čašice do dvije. Snijeg dijeluje isto relativno pozitivno, ali nema puni učinak kao sunce.

Baš sam slušala vremensku prognozu na radiju. Najavljuju anticiklonu. Bit će suho i sunčano. Očekuje se jedan krasan dan za planiranje i velika obećanja... Jedva čekam

U Varaždinu sam bila jednom u petom osnovne na razrednom izletu i sjećam se samo groblja i naravno sendviča koje sam u autobusu počela jesti prije no što smo izašli iz Zagreba. I onih voćnih sokova u tetrapaku aluminijskom sa tankom dugačkom slamkom. Groblje sam se trudila što prije zaboraviti, jer sam tada bila u nekoj crnoj fazi straha od smrti, pa mi nije bilo interesantno uživati u ljepotama groblja, budući da sam samo promatrala datume na nadgrobnim spomenicima i razmišljala koji će datum meni pisati, i kako će me jesti crvi i ostala podzemna gamad. Tako da se zapravo jako dobro sjećam samo sokova i hrane.

Posjet drugi Varaždinu se dogodio prije godinu dana kada sam išla na neku pressicu. Dovezli su me ko kofer pred zgradu u kojoj se održavala pressica, obavila što sam trebala, popila kavu i sjela ponovo u auto. Jedino što sam vidjela bilo je ogromno ružno zdanje Vindije. No dobro.

Posjet treći Varaždinu je zapravo onaj ključan. Posjet zubaru. Neću ulaziti u detalje, zašto iz Zagreba putujem baš u Varaždin u svrhu endodoncije i punjenja kanala petice i šestice gore lijevo. Radnja se dešava prije tjedan dana, snijeg lagano pada, dolazimo do groblja i stojimo na semaforu. Kad s naše desne strane se pojavi patka. Navodno, jer ja je ne vidim. Svi u autu je vide osim mene, ali ja ne. Postajem nervozna jer svi pričaju o patki, ne mogu se jedno vrijeme dogovoriti je li patka ili pas, nakon toga zaključuju da se ipak radi o patki, nadalje zaključuju da je to sasvim normalno za varaždinske parkove, jer oni imaju puno toga po cijelom gradu. A ja patku i dalje ne vidim, gledam dolje, mislim sakrila se iza grma koji stoji pored ceste. Je li mala patka, kakva je i koji vrag patka uopće radi pored ceste. Je li se izgubila. Na semaforu se lagano pali zeleno, a ja i dalje ne vidjeh patku. Pomirena sa sudbinom, nakon što smo skrenuli još jednom bacih oko i ugledah onaj isti grm pokraj ceste u obliku patke. Otvoriše mi se oči.

Kraj priče bez eksplicitne poante.

Mislim da je to bilo tako negdje prije godinu dana. Možda malo više. Snijeg je isto već počeo stremiti ka polutekućem agregatnom stanju. Bila je bljuzga, što bi rekli. Sjedili smo u malom kafiću u ulici između Pozorišta i Pravnog fakulteta u Sarajevu. Mene su brinule neke stvari vezane uz fakultetske frustracije čiju sam zgradu gledala sa svoje desne strane.
Mislim da se u Sarajevu bljuzga ne zove tako. Ne znam da li se uopće ikako zove. Možda samo stanje otopljenog snijega po ulicama koje ti prlja cipele. Ne znam i nije bitno. Koji je turcizam za bljuzgu i ima li ga, saznat ću možda. Ako se sjetim koga priupitati.
Prijatelj s kojim sam ispijala pivo nakon mojih neuspješnih konzultacija sa tutoricom je razmišljao o drugim stvarima. Ne bih rekla meni neshvatljivim, nego jednostavno pomalo smiješnim. Posvađao se, naime, sa djevojkom jer je bio krivo shvaćen. Znam taj osjećaj. Nije nimalo ugodan. Ali koliko god je to u tom trenutku zvučalo prazno i pomalo surovo i površno od mene, ja sam mu rekla:
-Ma daaaj, bit će ok. Pomirit će te se.
Je li me u tom trenutku čuo ili nije, ne znam. Ne znam ni je li sam vjerovao u to i bez mog površnog tješenja. Samo znam da sam ja vjerovala u svoje izrečene riječi koliko god mi nije bilo od nekog elementarnog značaja.
Nakon toga je rekao nešto zbog čega se sada iz bljuzgavog Zagreba vraćam u Sarajevo i u godinu kad sam imala jednu manje nego sada.
Rekao je:
-Ali sve je počelo super, kao i svaki dan. Ja sam se probudio i poslao joj poruku. «Sanjao sam noćas da te nemam, da ležim budan na postelji od snijega.»
Baš romantično, pomislih sa ironijom velikom ko kuća. Nije me taklo. Nisam razmišljala o tome nakon toga. To sam jednostavno pripisala svom egoizmui tome što se poznajem dovoljno dobro da znam kako romantiku ne pušim, osobito ne tuđu.

Zagreb, godinu dana kasnije. Noćas sanjam da te imam. Jebem ti bumerang moje bahatosti. Ništa spektakularno u snu se nije dogodilo. Taman dovoljno stvarno da povjerujem kako nije san. Stavio mi je dlan na potiljak i spustio ga niz vrat. On. Osjetila sam toplinu dlana. Možda je toplina zapravo bila samo od ugode, ali je bezobrazno strujala cijelim tijelom.
Pomislila sam prvo: O, ne, opet ne zna što hoće. Što hoćeš opet? Ako zapravo nećeš ništa?
Jebem ti dlanove tople, maženje i opravdavanje samog sebe nakon toga.
Nakon toga pomislih, možda je to stvarno to. Možda je to onaj odlučni dodir dlana. Odlučno da, svim mojim naporima koji traju više od desetljeća.
I u snu nesvjesno pokvarih sve. U jednom momentu sam čula samu sebe kako izgovaram:
-Nemoj me dirati, i kad ćeš mi više dati te karte?!

Nisu mi bile bitne karte. Niti novac. Za njega bih bila spremna dati sav onaj novac koji mi je prošao kroz ruke tijekom ovog desetljeća. Kad bih ga imala. Ma i kad ne bih, dala bih mu dala bih 200 puta više od te glupe cifre za kartu. I platila bih svima da ga čuju. Jebi ga. Nije stvar novca. Nije stvar ni principa. Ja ih ionako vezanih uz njega nemam već neko vrijeme. Stvar je u neuzvraćenim osjećajima i davanju bezgraničnog sebe i njegovog nesvjesnog uzimanja bez trunke osjećaja i razmišljanja. Ikakvih.
Možda i jesam djevojčica koja je izabrala najvećeg frajera u razredu i zaljubila se bez razmišljanja i bez ikakve opravdanosti za toliko trajanje te dječje opsjednutosti. Pa ja nemam prava očekivati i zahtijevati!!! Halo!!!!
I ja to znam. Neka oprosti ako misli da sam nepoštena. Nisam ni prema sebi najpoštenija. Lažem svaki dan. U snu. I sada si lažem. Jebala me nada. Kad će crknut više?
Odjednom osjetih njegov dlan kako se više ne uklapa na moj vrat. Kriva puzzla.
Probudila sam se. Sjebana. Ne baš do kraja. Ali prvo što mi je palo na pamet je bila pjesma od prije godinu dana sa izbačenom negacijom koja mi cijelo jutro tutnji u glavi:….sanjala sam noćas da te imam…..

Sjela sam u tramvaj u 8.10. U Šubićevoj sam ga vidjela u 8.15. kako se smješka sa plakata na staklima restauracije zatvorene godinama gdje sam kao mala jela i pila što sam htjela sa tatom i kumom Gustom koji su me na taj način potplaćivali kako bih mami lagala koliko je popio i gdje smo bili. Nema više tete u borosanama koja nas je posluživala. Kum je umro. Tata je živ, ali me godinama ne vodi nigdje. Valjda zato što sam prestala lagati. A sada, danas u 8.15, sam umjesto svog odraza u staklu vidjela Njega kako se smiješi. Možda se On uopće ne smije na plakatu. To samo ja vidim smiješak kao što vidim da nema pojma da prolazim pored njegovog plakata svako jutro i nema pojma da mi je noćas držao dlan na vratu.
Zaljubio se-netko mi je dobacio u gomili neki dan.
Neka- rekoh.
Bilo mu je i vrijeme. I ja Ga volim.
Možda ću ih sada voljeti oboje. Ne bih se čudila. Uopće. Svojoj beskonačnoj gluposti.

Prijatelj iz Sarajeva se oženio. Sad se sjetih. Za djevojku, onu istu s početka priče. I nadam se da će nastaviti samo sanjati tu i tamo da je nema. Vjerujem da će se probuditi u boljem stanju od mene danas.

Juros se probudih znakovito. Bilo je 7:07. Nisam pomislila da netko misli na mene. Ne pušim digitalne satove na mobitelu. Vjerujem samo u kazaljke. Jedan i nula pet i ostale kombinacije. Doduše ni to mi više nije opsesija koja mi nad glavom naređuje svakominutno pogledavanje na sat. Riješila sam se i te napasti. Napokon. Bilo mi je i vrijeme. To se dogodilo onda kada sam se plejadi prijatelja i sama priključila sa zabrinutošću zbog svoje manije gledanja na sat.
Brojke koje su me zabrinule više od satnih 7:07, je bilo minus 17 stupnjeva vani i tramvaj broj 7 do kojeg ću morati otklizati pritom pokušavajući izbjeći elegantno ili manje elegantno padanje na dupe. Kao ono jučer.

Jučer se ne probudih nimalo znakovito. Bilo je 5 i nešto, u zraku je bilo petnaestak ispod nule. Ništa bitno. Malo me doduše šlagiralo kad sam ustala iz kreveta u pomalo rashlađenu kuću pokušavajući našminkati nešto što se inače zovu oči, ali su za ovu prigodu bile samo natečene kruške. Prilično sam žurno izašla iz kuće. Prvih 20-ak metara je bilo uspješno. Do autobusne stanice stigoh, otvorivši torbu u potrazi za pokazom. I tada….DENG!!!!! Poskliznuh se i sjedoh na tanki sloj leda na asfaltu. I ostala sam tako sve dok nisam našla pokaz. Nakon toga sam ustala. Nemam pojma kakve su izraze lica imali prolaznici. Nisam gledala, nije me zanimalo. Situacija već poznata: neki su imali osmjeh, neki prikriveni osmjeh, neki čuđenje a neki sažaljenje na licu. Pretpostavljam samo. Nebitno. Nastavila sam čekati autobus.
Odumrlost mojih ekstremiteta od hladnoće se intenzivirala. Nije pomoglo ni moje ritualno razmišljanje iz pretinca za hladne situacije, o partizanima na Igmanu. Kako im je bilo? Kako, kako??? Jadni, pa onda ono rezanje nožnih prstiju!
Mislim da sam to jutro bila najbliže saznanju kako je zaista bilo partizanima na Igmanu. Do potpunog saznanja mi je nedostajala samo amputacija prstiju.
A možda čovjek samo voli pretjerivati kada se radi o njemu.

Današnje znakovito jutro nije donijelo ništa spektakularno. Autobus je došao na vrijeme, tramvaj nisam čekala dovoljno dugo da pomislim na Igman. I bez obzira na 7:07 nitko nije mislio na mene. Ili se bar nije potrudio obavijestiti me o tome.
Ne vjerujem satu, ne vjerujem tajnim znakovima niti čudnim jutarnjim ozračjima. A ljudima? Pa, kako kome. I ovisno o temperaturi zraka vani.

Najgore je kada se nađem u okruženju ljudi koji su mi jako dragi, nakon nekoliko piva. Budući da me tada preplavi nevjerojatna toplina i možda čak malo pretjerana ljubav prema tim ljudima, počne me loviti panika od osjećaja koji mi se dešavaju. Tada osjetim nevjerojatan strah od onoga što će biti i zbog svega onoga što neće biti. Strah me pomisli da se kazaljke sata miču i da je apsolutno nemoguće zadržati te osjećaje, ljude i tih nekoliko sati predviđenih za druženje. Realno, ti osjećaji, dijelom posljedica maliganske prisutnosti u mojoj krvi, zapravo su usmjereni ka strahu od preranog odlaženja kući. Jednostavno objašnjivo. Teško mi je odlijepiti dupe od njih i ruku od čaše dok god osjećam da bi se moglo dogoditi još nešto ljepše. Iako u većini slučajeva ne postoji realna mogućnost da se dogodi nešto spektakularno u odnosu na bilo koju srijedu ili petak, ja panično čekam, promatrajući sestrinu čašu koja je garancija ne tako skorog odlaženja kući. A ja razmišljam kako me nešto divno čeka baš 5 minuta nakon mog skupljanja prnja iz Njegovog legla i da Bog zna što propuštam odlaskom kući baš sada, u ovom trenutku. Sestra je izrekla kobnu rečenicu: Ajmo sada kući ionako je sve gotovo.
Ja bih ostala-rekoh.
Ostani-reče ona.
Hoćeš li i ti?
Ne znam, malo sam umorna, a ti imaš li s kime ostati?
Imam-rekoh.
Dobro mi odosmo, ti ostani.
I odoše one.

Tu noć petak na subotu je padao snijeg. Baš onako divan, krupan i gust. Taman kad sam se već pobojala da mi eventualno potencijalna djeca moja neće imati prilike niti znati što je snijeg, jer ga ja takvog već godinama nisam vidjela, počeo je padati. Vratila sam se unutra.
Ej, ja ostajem s vama-rekoh.
Super-povikaše supijani ljudi od kojih sam neke poznavala odlično, neke malo manje, a neke i nisam. To u tom momentu nije uopće bilo važno.
Bio je i On, naravno, tamo, na svom radnom mjestu. Trivijalan razgovor. Po tko zna koji put.
Kaj si ostala, a di su ti cure?
Otišle su-rekoh.
Kaj se nisi napila danas? Baš čudno- reče gospodin Savršeni.
Nisam, ne znam što mi je- rekoh ja, pomalo zabrinuta za samu sebe.
Kaj idete negdje još?- nastavi daviti glupim pitanjima On.
Da, valjda, čekam da se gospoda koordiniraju. Ideš s nama?
Ne mogu u dim, sutra sviram!- odjebe me gospodin Mimoza.
Moš mislit- pomislih; A, da??? Ništa onda- rekoh.
Užasno sam neinteresantna u razgovoru s Njim. Shvatih u tom trenu. Nije ni čudo da mi prvom prilikom okrene leđa. Bez iznimke i ovoga puta se okrenuo sitnoguzoj namiguši.
O, Bože, kako se čovjek jadno može osjećati! Još sam mu malo gledala u leđa, a onda smo krenuli.

Kad su se otvorila vrata, mi smo izašli iz svijeta dima u bjelinu snijega, onu plavičastu bijelu boju koja se prelijeva u žutu na mjestima koje obasjava snop svjetlosti ulične lampe. Savska je bila neodoljiva, bijela i čista. Po prvi puta koliko je ja pamtim.
I tada se dešava čudo. Ono čega se bojim svaki puta kada odem kući da ću propustiti.
Parkiralište prekriveno snijegom, auto otvorenog gepeka iz kojeg dopire:
«….Na godišnjici braka kod mog druga Jevrema
forsirala se muzika iz našeg vremena,
i točilo se vino iz raznih buradi,
i radilo se sve što treba da se uradi….»
Nekolicina ljudi pleše, mi prilazimo i ostajemo. Plešemo. Snijeg pada, prvo ostaje samo na kosi, osjećam kako mi škripi pod nogama dok plešem sa polupoznatom muškom personom koja mi se smije. I ja se smijem, iskreno i osjećam hladnoću na caklini zuba. Ali samo tu. Na tijelu osjećam samo sreću. I toplinu.
Nakon desetak pjesama onoga koji nas je sve spojio na ovom parkiralištu, u jednoj Savskoj ulici, u jednom Zagrebu, veličanstvenog gospodina koji jedini osim mene shvaća kako je to ostati željan bršljana s jednog zida visokog, već počinjemo ličiti na snjegoviće. Sada nas je još više. Ljudi koji su žurili na tramvaj, ostali su i propustili još dva. Prolaznici su plesali, ljudi u autima koji su prolazili Savskom imali su osmjeh na licima. Policijska kola su prošla bez zaustavljanja. Stanari u zgradi pored nisu bacali vodu po nama. A mi smo i dalje plesali. Snijeg je padao. Ustvari i on je plesao s nama. A ja sam imala stvarno osjećaj kako netko to od gore vidi sve.

Baš sam nešto razmišljala u kaj da se ove godine prerušim za maškare. U mladenku bi definitivno bilo prepatetično čak i za mene. Drugi bi to vjerojatno shvatili kao još jedan vid moje sarkastične zajebancije na vlastiti račun. U situaciji kad je velika većina mojih vršnjakinja zaboravila kako im je vjenčanica uopće izgledala, koliko je davno to bilo, ja se sprdam sa vjenčanjem u Samoboru. Neukusno. Čak i za kreaturu poput mene. Iako sam čitavo djetinjstvo u maškarama bila mladenka, nisam to nikada doživljavala kao nešto više od lika u koji se mogu prerušiti. Dok su ostala djeca mila Mickey Mouse, vještice i dobre vile, sestra i ja bi u nedostatku novaca za skupe fašničke odore stavljale na sebe mamin šlajer i tatinu leptir-mašnu sa njihovog vjenčanja i postajale mladenac i mladenka. Valjda zato i nemam neku želju za ponovnim stvarnim preobražajem u ljepoticu koju će babe iz bliže ili dalje familije ogovarati kako je debela, trudna, ima ružnu i neprimjerenu haljinu, nema punđe, ima muža koji baca na narkomana. I sve to naravno za vrijeme dok se ostali smješkaju kroz zube i jedva čekaju da se obžderu janjetine ko stoke, a ja izgovaram sudbonosno DA, koje je jamac za k….
U dobru i zlu….dok ne naleti neka plavlja, viša, sitnoguzija ili mlađa. Jebi ga. Bolje onda sam sebi postavljati uvjete do kada, s kim i u kakvim okolnostima. I tako odustah od mladenke ove godine. Ionako mi je veo postao premalen. Glava mi opako narasla od djetinjstva.

Mogla sam biti doktorica. Kao i protekle 3 godine. Uvijek isto. Dosadno, dosadno, dosadno. Bijela kuta, stetoskop, maska, naočale, klompe bijele. Isfurano dozlaboga.

Možda djevojka iz budućnosti kao moja Mrma. Ni to ne želim. Time bih sama sebi postavila nogu u namjeri da budem bolja, ljepša, pametnija i mršavija u budućnosti. Iako negdje duboko u meni realno prihvaćeno, površinski i razmišljano malim mozgićem moje stupidnosti ne prihvaćam da smijem ostati ovakva. Nikakva.

Razmišljala sam i o prerušavanju u samopouzdanu magistricu. No, nedostajalo mi je nekoliko rekvizita. Jebi ga. Ostavih to za sljedeći fašnik. Valjda ću do onda uspjeti nabaviti svu opremu za preobražaj u samu sebe.
I onda sasvim slučajno, gotovo nametnuto se preruših u portira. Iako je ideja bila fašnička, s obzirom na sve, prihvatih ulogu kao korizmenu žrtvu. Samo se nadam da će do Uskrsa, portira zamijeniti netko stručniji.

Jutros sam se probudila sa srcem u zanoktici na prstenjaku desne ruke. Bilo je 5 sati. Žeđ koju sam osjećala bila je nesnosna. Kao i bol u prstenjaku. Toliko me iritirala pomisao na ustatajanje i teturanje do pipe iz koje teče prozirna tekućina koja mi je u tom momentu mogla riješiti većinu problema , da sam pizdila. Lagano. Na sve to se nadovezala hladnoća koja je bila još jedan pro ostajanju u krevetu i ignoriranju punog mjehura, žeđi i bolova u prstenjaku desne ruke.
Ustadoh. Naposljetku. Jer shvatih da sam ionako kriva za sve stvari koje mi se dešavaju. Od onih trenutnih, tih ranojutarnjih do svakodnevnih koje me zaskaču apsolutno nepozvane. Naime, žeđ je posljedica jučerašnjih popijenih piva koje su ujedno i krivac za puni mjehur. Srce koje bubnja u zanoktici desnog prstenjaka rezultat je nepravilne prehrane, odnosno svog onog smeća koje si sama trpam u svoja usta, ali i nervoze zbog koje sam je tijekom jučerašnjeg dana napravila gnojnu ranu od obične zanoktice. Hladnoća koju osjećam dolazi od otvorenog prozora koji sa sama otvorila u naletu nervoze, nesanice, supijanstva i lagane panike koja mi je noćas preplavljala tijelo. I tako svjesna činjenice da ću teško ponovo zaspati nakon ovog višerazložnog ustajanja, odvukoh guzicu do
kupaonice.
Otvorila sam pipu. Voda je šiktala. Predivna, prozirna, hladna. Ponekad tako mamurna i dehidrirana sanjam vodu koja teče i ja je pijem. Pohlepno, ali i dalje osjećam suhoću u grlu i tek tada shvaćam kako sanjam. Sada je bilo drukčije. Kada sam je osjetila na desnom dlanu koji sam savila kako bi što više ličio zamjenskoj posudici za piće, znala sam da je stvarna. Gutala sam je bez mjere, totalno nesvjesna koliko sam uopće popila. Deci, pola litre, litru. Nisam mogla ocijeniti. Ta misao me nije dugo mučila. Ispraznila sam mjehur, osjetila olakšanje, pustila vodu iz vodokotlića i vratila se u krevet.
Bio je rashlađen jer sam ostavila odgrnutu deku, tako da je plahta poprimila sobnu rashlađenu temperaturu. Prošla me jeza. Pokušala sam zatvoriti oči u nadi da ću moći zaspati. Osjetila sam preglasno bubnjanje srca u zanoktici. Od sna sam se pristojno pozdravila došavši u stanje totalne svijesti i probuđenosti. Odjednom shvatih kako je san koji sam sanjala, a pojavio mi se u tom momentu, je samo san, kako ležim sama, ponovo u krevetu koji je u fazi zagrijavanja zahvaljujući samo jednom, mom tijelu.
Shvatih da sam se probudila kako bih na vrijeme udarila glavom o zid realnosti ne zanoseći se njime u svojoj postelji jer je predugo bio tu u snu pored mene. Nije bila bitna niti zanoktica, niti žeđ., hladnoća niti iritantno pun mjehur. Probudila me moja samokontrola koja mi ni san ne prepušta slučaju.

Ljutiš se? Pa što. Ništa ti ja nisam dužna. I ne možeš mi ništa. Odustat ću od svega i krenuti dalje. Sama. Hvala. Mogu. Što je nekoliko godina života bačeno u vjetar u usporedbi sa čitavim životom osjećanja jada, duga, krivice što osjećam sada. Hvala. Ne bih.
Tako nikada ne bih osjetila energiju magličastih jutara koja mi poput zrcala govore tko sam i kakva sam stvarno.
Ja. Nepočešljana, bez šminke. Natečenih očiju i usana. Izgužvanih obraza. Bez glume i paravana. Bez kiselog osmjeha sa 100 bijelih zuba koji sam montirala zbog tebe i tebi sličnih. Skela u službi obnavljanja fasade u neku jadnu neprirodnu pastelnu mrtvu zemljanu boju. Krivi put draga moja, rekoh sama sebi.
U jednom trenutku, točno znam i kojem, znala sam da moram sprati sa sebe fasadu, kiseli osmjeh i tuđu lažnu dobrotu u koju sam naivno vjerovala.
O, Bože, što je tekla prljava voda. Pomiješana sa lažima, maskarom, zlom, gnjevom i mojim jadom. Bila sam gola, nezaštićena, ružna. Ali napokon čista. Potpuno. Do sljedećeg blaćenja.
Ali tada ću se izmicati. Ili otvarati kišobran braneći se od blatne vode iz lokve na kolniku koju po meni bacaju svi slučajni prolaznici zaštićeni u svojim automobilima. Ma, daj. Molim te! Pa ima kišobrana, ima kabanica, gumenih čizama, maski blatootpornih. I na kraju krajeva, ima drugih pločnika.
Sto, tisuću na ovom svijetu pored kojih nema lokvi ili ih ima, ali nema zlih automobila. Ima sunčane strane ovog istog kolnika. Ma toliko puteva pored kojih cvjetaju lipe i bagremi.

Zrcalo, ogledalo, izlozi, stakla od liftova, od vrata, kliznih, običnih ništa to ne volim. Nisam obožavateljica promatranja sebe u svim tim zrcalnim predmetima koja nas okružuju. Mislim da mi to nitko nije usadio kao što mi nije usadio ni ljubav prema sebi. Ne volim svoj izgled pa stoga najvjerojatnije ne volim niti zagledavanje u svako ono čudo koje mi vraća moju pojavu preko očiju i živčanog impulsa do centra za vid u mom mozgu.
Bez obzira što to ne volim i grozim se ogledala, ja to uredno činim. Svaki puta kada prođem pored njega ne mogu odoljeti a da se ne pogledam. Iako dobro znam što ću vidjeti i znam da neću biti zadovoljna i znam da je lako moguće da taj prizor s kojim ću se naći oči u oči, neće biti nimalo zadovoljavajući, čak moguće da bude i frustrirajući, ja svjesno prilazim i svjesno bar na 3 sekunde bacim pogled.
Fenomen koji je ubio i Narcisa jer se jadan sunovratio opčinjen svojom ljepotom nije niti mene zaobišao. Nije mi se doduše desilo da padnem od ljepote prizora, ali se isto tako tješim činjenicom da me nikada do sada gledanje u ogledalo nije ni potaklo na suicidne namjere. Doduše, često me natjera u plač, još češće na skidanje svih sveca sa neba i dvosatno prigovaranje samoj sebi i naravno svima u mojem okruženju (koji naravno nisu krivi, ali što ću im ja) ali postaju sastavni dio mojih frustracija ogledalom pa tako i iskaljivanja bijesa zbog istog.

Terapija, sve je to terapija. Čitav život, predmeti, osjećaji koji mi se dešavaju, ljudi koji prolaze kroz moj život, a trebali bi bar malo zastati. Pa onda oni koji zastanu predugo, a mogli su me lako zaobići i usrećiti me tako. Gušenje u grlu i težina neobjašnjivih osjećaja, gledanje same sebe u ogledalo, pitanja tko sam i zašto je baš tako, a ne nekako drukčije. Igranje sa vremenom koje nemilosrdno prolazi i totalno iznenadno se počelo brojati desetljećima. Male bore za koje sam mislila da su rezervirane za nekog drugog i moju baku za koju sam se oduvijek pitala je li ona ikada uopće bila mala. Brojka na torti koja je dvoznamenkasta, a desetica nemilosrdno kreće ka 3. Hoću li i ja prestati slaviti rođendane, kao što je i moja mama. Zar sam zaista protratila gotovo 30 godina radosnog i zadovoljnog gledanja svog mladog tijela i lica u ogledalo i zamijenila ga kukanjem i nezadovoljstvom?
Da, draga moja, jesi. A što sada dolazi? Zrelost da, ali s njime ne dolazi ljepota i mladost. Dolaze bore, sijede vlasi i opuštena koža na podbratku. Možda malo više samopouzdanja i zadovoljstva, ali nikako onog koje si mogla imati od 15-te do 25-e. E, pa nisi. Tko ti kriv. Možda nekom drugom prilikom u drugom životu. Ili jednostavno u životu tvoje kćeri kojoj će se to moći usaditi. Otpočetka, smisleno i intenzivno.

Divno je imati sestru. A tužno je kako to čovjek prihvaća zdravo za gotovo kad je ima. Na kraju nekog zbrajanja uvijek imaš više koristi nego štete od sestre. Tako, ako na vagu staviš s jedne strane moju seku i sve njene mane, a na drugu mene kao jedinicu koja bi uživala poduplane blagodati roditeljske povremene darežljivosti- prevladala bi moja seka.
Navodno da je uvijek morala spremati igračke za mnom. Ne znam. Jer se ne sjećam. No priča se. Dobila je i batina tu i tamo jer sam ja povremeno bila histerično derište. Ni toga se ne sjećam. Zapravo, ne sjećam se baš svega, pa ne mogu tvrditi. Čuvala me i vodila sa sobom. Svuda. Bila je užasno bistra i prepredena. Bar mi se onda tako činilo.
Stojimo na prozoru. Ona i ja. U dnevnom boravku. Čak smo i podigle zavjesu da bolje vidimo van. Neobično je kako se djeci tolerira da tako očito bulje kroz prozor u ljude. Ponekad upirući prstom u njih i komentirajući, dok se starijima nekim nepisanim pravilom preporučuje virenje iza zavjesa. Ili druga preporuka je nikako ne gurati nos u tuđe poslove. Dakle, stojimo i gledamo. Ništa zanimljivo. Jesen je, nebo je sivo, ulica prazna. Tmurno, užas. Brrr. Magla se digla, ali još uvijek nešto neprozirno lebdi iznad tla. O, super! Netko se približava po ulici. Osjećam na tabanima toplinu jer stojim na cijevi radijatora. Tako jedino mogu vidjeti kroz prozor jer sam preniska. To se zapravo uopće nije smjelo raditi u našoj kući i bile smo upozoravane na mogućnost pucanja cijevi, već spomenute. Mislim da je zapravo iza toga postojao neki dublji razlog. To tog zaključka sam došla jednostavnim eksperimentalnim dokazom. Naime, ja sam se godinama nemilice penjala po toj cijevi, unatoč upozorenjima i ona i dalje stoji na svom mjestu nakon 20 godina.
Slučajni prolaznik se približio našoj kući i ja u čudu vidjeh tetu sa košarom na glavi koju nosi bez ikakve pomoći ruku. U tom trenutku, ne znam iz kojeg razloga, a još manje otkuda mi je to palo na pamet, izmislih sestri kako i ja mogu tako nositi košaru na glavi. Kako bi mi priča bila uvjerljivija, počeh objašnjavati kako to uopće nije teško jer postoje košare izrađene upravo za nošenje na glavi. Ne vjerujem, reče seka. Ali ozbiljno, rekoh. Mala, ne vjerujem ti, nema šanse da bi ti to nosila na glavi. Ali stvarno mogu, već se uzrujah tu. Naravno, ja sam u međuvremenu uspjela samu sebe uvjeriti kako ja to stvarno mogu. I zato me počelo jako živcirati što ona misli da ja to ne mogu.
Ona je bila hladna i ozbiljna i činilo mi se da mi je trenutni životni prioritet uvjeriti sestru kako sam ja sposobna za tako nešto. Međutim ona nije popuštala Za vrijeme njenog neodobravanja, ja sam se zamišljala sa košarom punom šljiva na svojoj glavi kako hodam preko neke livade na kojoj je naravno bilo i crvenih makova. Doduše, nisam znala jesu li procvali makovi i zrele šljive uopće spojivi u istom godišnjem dobu. Zapravo, to me je tada najmanje zamaralo. Ta fasciniranost makovima i zamišljanjem makova u svakom mom sanjarenju o trčanju cvjetnim livadama nije ni bilo toliko čudno s obzirom da smo u školi stalno pjevali neke pjesmice o makovima koju su naravno imale neko drugo dublje značenje, ali ga nisam znala. Znala sam samo raditi princeze od cvjetova makova i bila sam sretna zbog njih što postoje. Ne znam znaju li djeca danas za makove, za male princeze koje se mogu raditi od njihovih pupoljaka i postoji li još pjesama o makovima, možda suvremenijih i obrađenim po novoj shemi. Htjela sam strašno uvjeriti sestru u moje sposobnosti i to mi se činilo toliko bitno, toliko me uznemirilo da sam povisila glas uvjeravajući je. Mislim da sam u jednom trenutku čak i zaplakala što nije uopće bilo čudno za mene. Puno sam plakala kad sam bila mala. Zapravo me nitko nije smio krivo pogledati. Ma, nije me nitko smio nikako pogledati jer bih ja to protumačila kao krivi pogled. Stvarno čudno dijete sam bila. Ne bih voljela imati jedno takvo.
I na posljetku, sestra je pristala da mi povjeruje, ali samo uz jedan mali uvjet da joj dam svoje čokolade. Podsjetim je na to sve češće u zadnje vrijeme, a ona se samo nasmiješi. Malo zločesto, malo naivno. Vjerojatno isto onako kao što se nasmiješila prije dvadeset godina kad je jela moju čokoladu, a ja sam do besvijesti mogla pričati o tome kako ja čak bolje nosim košaru na glavi od svih nosačica zajedno. Da, rekla je, vjerujem. Mljackajući.

Uopće nisam gadljiva. Za vrijeme mog objedovanja mogu se pričati najgore gadarije. Bez problema mogu gledati ljude kako povraćaju. Ulazila sam u najgore bugarske toalete bez trunke nelagode. Razumijem ljude koji podriguju i prde. To me uopće ne dotiče. Mislila sam da je to najnormalnija stvar i da su svi takvi.

Sve dok nisam srela fine dame čije osjetljive uši ne podnose jednu stotinu moje svakodnevice za koju uopće i ne mislim da je gadna. A ako bi se eventualno počelo govoriti o proljevu i izbacivanju polu probavljene hrane iz želuca na gornji otvor, padale bi u nesvijest. Tada sam shvatila da moje doživljavanje stvari oko sebe je u najmanju ruku van normi, ako ne i izopačeno. Također shvatih da je moj obrambeni mehanizam koji me brani od ovakvih i sličnih stvari jedna užasno dobra stvar, samo treba naučiti glumiti u finim situacijama da se i ja mogu i moram sablazniti ako netko ispusti vjetar ili kihne tako da mu bale iz nosa ulete u juhu. Na to treba bar uzdahnuti i prošaptati malo glasnije da svi čuju: Aaaaaa, nekulture!!!! Fuuuj i tako redom……

Zapravo najveće gađenje što mogu osjetiti je ono prema sebi samoj. Jedino to me može toliko taknuti da se naježim od glave do nožnog prsta. Nekad osjetim toliko gađenja prema nekim svojim postupcima da kad ih se sjetim, moram vrištati. Pokušavam sve te svoje gadljive stvari zaključati u neki nedostupni dio svog mozga. I uspijevam, no svaki puta kada ponovo učinim nešto slično moram bar malo odškrinuti taj pretinac kako bi novo gađenje ubacila unutra. Tada se dešava čudo i sve ono čega se sramim i što izaziva ono tiho i bolno vrištanje počne izlaziti van i leti mi oko glave kao ogromna prijetnja. U toj situaciji nemam čak ni snage reći onu ritualnu: «ovo više nikada neću napraviti, niti išta slično». Od srama mislim da nisam zaslužila ni obraćati se Bogu sa molbom za oprost, a ne obećavati.

Da, obećanje, a znam da nisam spremna održati i prekršim ga i pljunem sama sebi u usta i prije no što ga izgovorim do kraja. I tako u krug. Sram i gađenje apsolutno poništava sve ono dobro što učinim u životu. Tako mjeseci moralnog i zdravog života zacrni jedna glupa noć. Tako 10 položenih ispita poništi jedan koji padnem. Tako milijun lijepih riječi uništi jedna zla psovka. Tako u nedogled. Sastoji li se život zaista samo od toga.

Ja bih samo htjela Njega, biti i ne biti s njim. Jednina kontrola koja uspijeva u mom životu je on. Štit od sranja koja su mi inače svakodnevica. Lokot na pretincu gađenja i garancija da ga više nikada ne bih trebala otvarati. Jebi ga, kad sve nade odu k vragu i ostane samo očaj i traženje nečeg drugog u nekom drugom, sve završava kajanjem, sramom i gađenjem. I još jednom dokazujem sama sebi kako ionako nisam dovoljno dobra za Njega i da to tako mora biti. Ja sam ionako neki drugi svijet ispod svih onih razina Njemu dostupnih.

Ej bok, di si?-rekoh ja.
O, pa ti se vratila-reče.
A, ha-rekoh,-Di si?
Evo me kod frenda na play stationu, bžžžžž, gru, gru čšššš, sve sam pobio, e, super.-reče-Sad reci, kaj ima?
Pomislih ja, O, Bože, je li moguće, ali ne rekoh to.
Vratila sam se i kupila sam ti najcrnju čokoladu na svijetu.
Super, koliko je crna?
Jako-rekoh-Crna kao.... gar.
Crnac-reče on u isti čas.
Smijem se, a mislim si, je li stvarno moguće voditi ovakav razgovor.
Dijete zarobljeno u tijelu glazbenika. Ili je to normalno za lude umjetnike. Najvjerojatnije nije, ali ostavljam to po strani.
Razgovor se nastavlja u jednako debilnom tonu. Kako jadno, ali ga ne pokušavam završiti, pa se i dalje nešto trudim izmisliti pitanja kako bih što dulje osluškivala njegov dah na svom uhu. Samo preko mikrofona mobitela.
Zrači li stvarno mobitel i isplati li se zbog ovakvih razgovora biti ozračen. Možda zbog nekih poslovnih, oko kojih se vrte pare i uz njih egzistencijalna pitanja, ali zbog ovih? Sada mislim da ne, ali u trenutku kad upijam svaku njegovu riječ i trudim je nekako utisnuti u poseban pretinac svog mozga čini mi se da se isplati. Werterovska sranja, rekla bih sama sebi. Kada se radi o nekom drugom. Ali kada sam ja akter, je opraštajuće u najmanju ruku, ako ne i razumljivo. Je. Vraga.
Sviraš sutra-pitah.
A-ha, i još bla, bla, bla što mi nije ostalo u glavi jer me počela hvatati neka lagana maglica.
Bit će da nije ni bitno što je rekao. Još manje bitno što sam ja rekla. Današnji krug se zatvorio. Ritual je završen. Čula sam disanje, čula sam zvukove, čula sam glas, slova, rečenice. Čula sam misli. Nisam čula njega, čula sam ono što sam htjela čuti. I to mi je dosta. Tada završavam, jer ja to hoću. I osjećam se loše. Nimalo superiorno, nimalo svjesna istine. Realnosti nema.
Svijet u kojem ja komuniciram s njim je moj stvoreni. To su večeri u krevetu kada izmišljam dijaloge koje vodim s njim. To su polumaglasta jutra koja mrzim jer shvaćam da lažem sama sebe. To je glas preko telefona i njegov opipljivi lik koji se bojim dotaknuti da ne nestane.
I usprkos tome, svjesna da je već davno nestao, a ostao je samo svijet u kojem sam i ja izmišljeni on, koji to zapravo nije i ne zna za svijet u koji sam ga ja stavila. Kako nemoguće zvuči, a ja ga svaki dan proživljavam i tu mi je nadomak ruke, samo je trebam ispružiti malo jače.

Budući da ovo predbožićno raspoloženje uvijek na mene djeluje traumatično, ništa se nije promijenilo ni ove godine. Sve je to krasno, šajni, brajt. Reklame za Coca-colu su prekrasne. Baš se jako svi vole, ljubakaju, dijele si poklone. Lijepi su dozlaboga. Mršavi damisesmučiživot. I sretni naravno.
Ok, prihvaćam činjenicu da je to sve fejk i samo u svrhu propagande, ali stvarno je previše. Trg je okićen, super. Sve miriši po hot-dogu za koji doduše nisam sigurna da je neko tradicionalno hrvatsko božićno jelo, no ajde. Kuhano vino se toči. Zima je, za popizdit budući da nismo polarni medvjedi. Pozornicu su postavili, okitili, klizalište stoji pored Manduševca. Ok sve to, ali što je sa mnom?
Nakon svega toga, odem kod njega u posjetu. Već unaprijed se od panike i straha ograđujem time da dolazim samo na 15 minuta po svoje knjige. Naime, "Što je muškarac bez brkova" mi apsolutno hitno treba. Ne treba. Uostalom, što je muškarac bez brkova? On je bez brkova i tisuće drugih koje znam i vidim, ali je on taj. Bez veze.
Zvonim na portafon. Bzzzzz... Otvaraju se vrata, bez teksta. Penjem se na drugi kat, vrata se otvaraju bez da sam pozvonila. Pokušavam popraviti kosu prije no što me vidi, mada znam da nema nikakvog razloga za to. Jer me ionako već predobro zna da bi primjećivao frizuru ili mojih 3 kilograma viška. Ili to ne primjećuje jer ga ne zanima. Možda.
Ima već moju fotografiju u glavi koja mu se ne mijenja, a ja ne znam kakva je. I možda je već crno-bijela, možda u boji ali izblijedjela, ali on je ne želi osvježiti novim bojama. Neka bude takva, kakva je. Srednjoškolska.
Mrzim fotografije iz srednje škole. Zašto me ne pogleda malo bolje, to nisam više ja. Ništa nije isto. Osim samo jedne stvari. Da te volim.
Baš se desilo ono strašno proročanstvo iz Miholjskog ljeta: Shvatih na prepad da te volim ko nekad, vreme samo rasplinjuje plam.
Stvarno se požar proširio. Predugo traje s prejakim intenzitetom.
Naginjam glavu u lijevo da ga što prije vidim kako otvara vrata. I čini mi se kao da prolazi godina. Napokon proviruje iza vrata, a ja ulazim sa glupom isprikom na ustima.
Zbog čega, ne znam. Ja se stalno ispričavam u životu. Njemu. Drugima ne. Pred drugima sam moćna. Pred njim sam nitko. Mali, najmanji nitko. Na trenutak mi se čini da sam toliko mala da me on ustvari ne vidi, i da će zatvoriti vrata i stati na mene.
Sjedam za stol. Obučen je isto kao što je bio prije 4 mjeseca na Jarunu. Čak mu je i frizura ista. Imam negdje tu fotografiju. Samo ne znam je li ona fizički postoji ili mi je samo u glavi.
Lijep je. U kuhinji je tamno i toplo. Tamno drvo donosi na neki način tmurnost atmosfere, ali i toplinu i ugodu. Ili je to zbog njega?
Ne pričamo. Ja odlazim u WC. Tamo je hladno. Jako. Vraćam se.
Što ću piti?
Ništa, može vode.
Da te ponudim, ne znam još što imam.
Ne bih ništa, hvala.
Kako je bilo?
Super, baš sam zadovoljna.
E, da moraš vidjeti kad si već došla. Pričam ti o tome stalno.
Mogla bih. Da.
Ulazim u njegovu sobu. Miris njegov mi ulazi kroz nosnice i ispunjava mi cijelo tijelo. Sjedam na krevet i tupo zurim. Super je. Bas mi je drago da si sretan jer si to kupio.
On sjedi pored mene. Blizu, jako blizu. S desna. Okrenem se na sekundu prema njemu da mu ulovim pogled. Jesam. Trajao je 5 sekundi. I ne znam je li značio što. Ili nije. Nisam ništa osjećala sa njegove strane. Osim njega cijelog. Osjetila sam njegovu energiju, njegove dimenzije i miris. Osvježen parfemom izmiješan sa mirisom kože koji se osjeti tek toliko da mi ostane u nosu do sljedećeg puta kad ga vidim. I miris sobe, koji je zapravo njegov. Sve njegovo je ovdje. Smotane oprane čarape na stolu koje čekaju da ih netko pospremi, krevet i posteljina bež boje koja miriši na njega i televizor i njegove slike i uspomene. Njegov raj, mali brlog sa svime njegovim. Sve je njegovo trenutno u ovoj sobi.
Osim mene.
A moje nije ništa u ovoj sobi.
Čak ni ja sama više ne znam tko sam. Imam osjećaj da sam samo njegov miris. Ili mali dio tog mirisa.
Obožavam crtiće, reče on.
I ja obožavam, rekoh na glas.
Tebe, rekoh u sebi.
Mislim da me ne gleda drukčije, mislim da se neće nikada ništa promijeniti. Mislim da ću zauvijek sjediti 2 centimetra od njega, a on će biti kilometar od mene.
Uzimam jaknu.
Kuda ćeš, reče.
Idem doma, rekoh.
Odbacit ću te.
Ne moraš, ako ti nije usput.
Je.

Kako mrzim povraćati. Odnosno sam čin izbacivanja poluprobavljene hrane, ili još gore alkohola sa vlastitom žuči u pomalo nepravilnim valovima koji dolaze iz donjeg dijela trbuha, prelaze preko želuca do jednjaka i u šiklječem mlazu pljusnu o stjenke wc školjke, je najbolji dio Kalvarije kroz koju čovjek prolazi u takvim stanjima.
Ne znam što mi se danas dešavalo, ali ne bih da se ponovi. Hvala. Bilo mi je toliko loše da sam plakala. Glava mi je pucala tako zadnji puta nakon potresa mozga. Temperatura, i ono užasno stanje pred povraćanje. U tom trenutku sam tako htjela izbaciti iz sebe, i ono pivo koje sam sinoć popila i onaj zrak koji sam udisala i svoju žuč jer nisam ništa jela i sms poruke slane u polupijanom stanju onima kojima ni broj ne bih trebala znati, trivijalne razgovore sa ljudima koji mi ne znače apsolutno ništa, mister Hajda koji će me doći glave. Jednom, kad se ponovo pretvorim.
I tako sam se mučila 4 sata sa bolovima, mučninom, neznanjem i grižnjom savjesti. Sve dok nisam u 4 mlaza jaka i nekoliko malo slabijih izbacila sve ono što se fizički nalazilo u mojoj utrobi.
Neke stvari su ostale, kao neobavljen vrlo bitan posao koji je čekao zadnji dan koji nije trebao izgledati ovako, nego malo radnje. Sa njim u paru i ogromna grižnja savjesti. Ostala je trema, ostao je strah, ostala je dječja zaljubljenost, ostalo je ono Djoletovo: obećo sam srca teška, obećo sam, al jebeš ga. I ostala je praznina i bolovi u mišićima. I ogroman grč u grlu.
Sada je nekoliko sati poslije, vrijeme se vuklo u mom neradu i pogledavanju na sat. U gledanju glupih serija na televiziji. A onda, kad odlučih prihvatiti se posla počelo je galopirati. Tri sata sam radila jednu četvrtinu posla. Opet sam bila ljuta na samu sebe. Već dugo se nisam htjela tako jako udariti šakom u nos. Opet isto, glupačoooo!!!!
Sad sam privela posao kraju, koncentracija mi je jako pala i bila sam užasno sretna što se to poklopilo sa zaključkom rada.
Odoh sutra u Budimpeštu, opet odlazim iz Zagreba, a obećala sam da neću tako brzo. Ne volim kad imam loš predosjećaj pred put, a uvijek ga imam.
Uvijek mislim da će se nešto užasno drastično dogoditi za vrijeme kad me nema. Možda se netko odluči da me voli.
Možda Urban izda album, napokon. Možda padne meteor i ja se nikada ne vratim. Možda.
Možda dođem u nedjelju kako je i planirano i sve bude isto. On me ne zavoli, ja njega još više da. Grad bude isti samo nekoliko dana stariji, a ja možda opet pokvarim želudac od muke i jada.

Danas sam obukla suknju. Nakon dugo vremena. Ne volim nositi suknje i kad god se odlučim na taj veliki korak da je obučem, nešto se dogodi i ja na kraju ipak izađem van u trapericama.
Danas je bila malo drugačija situacija. Prvo sam isprobavala hlače koje su me bjesomučno stiskale i onda sam jednostavno iz praktičnih razloga obukla suknju. Nisam se stigla predomisliti jer sam žurila na autobus a i mama je vrištala odozdo..." 'naš ti kakvu sam danas vidla na tramvajskoj stanici kod Sheratona? 'Naš kakva je bila, ak nije imala 100 kila, nije imala niš, i 'naš kaj, ak ona može nosit šos, ja stvarno ne znam kaj ti izmišljaš. ma daj dosadna si više s tim...."
Samo stvar je u tome što moja majka ne shvaća kako nije poanta izlaska u grad da si najružniji i da te ispod oka promatraju tuđe mame po tramvajskim stanicama, već da se iole dobro i samopouzdano osjećaš kako bi se mogao sukobiti sa ušminkanim bezcelulitnim srednjoškolkama po tramvajima i Tkalči.
Izašla ja tako u suknji i preživjela. Prehodala pola grada, sukobila se sa divizijama maloljetnih sitnoguzih fetusa. Srela Svetog Nikolu, vikala mu da sam tu, da mi da bombone. Nije me čuo. Mislim da i nije bio pravi Sveti Nikola, jer sam vidjela na plakatima McDonaldsa da je zapravo danas u njihovom restoranu. Ma, tko će ga znati.
Zagreb je bio lijep danas. Puno sam hodala. Išla sam sa prijateljem i osjećala sam se dobro. Zaboravila sam na suknju, na hladnoću, na pseća govna po Šenoinoj. Osjećala sam se lijepo i nije mi bilo bitno što me zapravo On uopće ne voli, niti će me ikada zavoljeti koliko god se ja trudila oko toga. Nije mi bilo bitno što se sutra ujutro nemam razloga ustati jer nemam razloga da ustajem, nema veze što nisam zaposlena, ništa mi više nije imalo nikakve veze sa stvarnim problemima oko mene. Hodala sam zapuštenim i posranim, pa onda ušminkanim i još gore posranim kvartovima zagrebačkim sa jednim divnim stvorenjem i pričali smo takve tričarije koje ne bi podnijelo ni retardirano dijete. Ali mi se razumijemo. Savršeno. I nije mi neugodno. Prijatelji. Da. I njih volim. Jako. Više od Zagreba.
Više od sebe. Više od sebe kad se dobro osjećam u suknji.

Nemoguce da je moguce??? Je, skupiti ovoliko debila na toliko malo kilometara kvadratnih i na samo 4 milijuna stanovnika. Ima nas valjda toliko? Ne znam koliki postotak otpada na kretene, mozda zapravo i nije prevelik, ali sto su eksponirani, u vrazju m....
Je li moguce u jednoj drzavi u kojoj stopa nezaposlenosti stvara glavobolje cak i babama s placa i mojoj baki koju se to i ne tice previse, jedino o cemu se govori je jebena bunda Vlatke Pokos i spolni organi Severinini.
Ok, netko ce reci da sam out i zakasnjelih reakcija. Mozda. Ali, ja sam ljudi svo ovo vrijeme pokusavala racionalizirati iracionalne prenose logickih sklopova. Ali nista. Nakon toga sam pokusala razgovarati sa ljudima o tome, opet nista od mogucnosti ulijevanja normalnog odgovora u moju priglupu glavu.
Dakle, problematika trosenja vrtoglavo skupog medijskog prostora na glupacu bez zanimanja koja se prodaje pod "nesto". To je ono bukvalno "it". A ustvari je..... , da ne psujem previse. Ne razumijem i bok.
U ZEMLJI u kojoj nema veze sto mladi ljudi nemaju posao jer se na mjesto na kojem bih ja zeljela raditi, i to ne zato sto me dovukao stric iz premijerovog sela, nego zato sto imam jebenu pozadinu i atribute za isti , sjeda tetka iz CK SKH (bivseg) jer ima 5 godina minimalnog radnog iskustva u drzavnoj sluzbi i ladnu trajnu i ne zna raditi na racunalu, JA ZIVIM!!!!!!
I svi vi!!!!!!
Halo ljudi, tko je ovdje normalan i ima li vas?????
Oprostite gospodjice Pokos i Vuckovic, sto vas ne razumijem i ne suosjecam sa vasom boli, ali me boli desno jaje za vas, dok god ja nemam ni za gace, a vi mi se kurcite u bundama.
Ja nemam bundu. Nemam ni mercedes, nemam ni bogatog decka. Ali, jebi ga, imam malo soli u glavi i magisterij, pa sam valjda to sama trazila.
Jednadzba je toliKo jednostavna da se vise ne zelim stavljati u nju.
Rezultat je poznat. Sve ono sto posjedujem se trenutno ne trazi na trzistu ove lijepe nam nase. Fuj.
Pa vi samo dajte poticajna sredstva mladim obrazovanim ljudima, mozda vam ne odu van. Odmah. Nego tek nakon 3 mjeseca.

Prije nekoliko godina sam gledala dokumentarac o dvije Ruskinje. Zapravo se ne sjecam tocno cijele price, ali znam da sam postala opsjednuta tim filmom i maltretirala sam ljude mjesecima jesu li ga gledali. I kako ga naravno nitko normalan nije gledao, ja bih prepricavala svakome pricu iz dokumentarca. Bas me bio pogodio. I uhvatila me neka grozna panika i osjecaj bezizlaznosti zbog njega. Dok sam s druge strane osjecala savrsen mir i srecu, kao da mi je taj film pokazao kako stvari zapravo ne bi smjele biti u zivotu, ali ipak jesu i to je sastavni dio mnogih ljudskih zivota.
Naime, radilo se o dvjema srednjovjecnim zenama u nekom gradu u Rusiji. Znam samo da je bio neki mali gradic, da je film sniman u ljeto, ali da su one bile u kaputima. Koji uzas. Uglavnom, one nikada nisu bile na moru. I tako svake godine mukotrpno rade ne bi li ustedile za odlazak na more. Godinama, ali od mora nista. U filmu se izmjenjuju depresivne slike tmurnog gradica sa izjavama njih dvije koje su kao tuzne, ali zapravo smirene jer su se vec davno pomirile da more uzivo nikada nece vidjeti.
Najvjerojatnije da sam malo pobrkala njihove price i cijelu poantu filma, ali se jasno sjecam izjave jedne od njih, kada su ih pitali zasto nemaju niakoga i zasto se nisu udale. Tada je jedna rekla: Ma,ne znam, sve je to nekako cudno. Ni sama ne znam kada se i zasto to dogodilo. Prvo sam bila mlada, i mislila sam da imam vremena, onda polako odrastas i zivis stalno u nekoj buducnosti i planiranju kako ces nekoga naci. Sa planiranjem docekas tridesetu, pa trideset petu, a onaj pravi se jos nije pojavio. U nadanju dodje i cetrdeseta i tada shvatis da si se zapravo davno prestala nadati, samo ni sama ne znas kada.
Druga je samo potvrdila to rekavsi:Da.
I uzdahnule su.
Tesko mi je bilo prepoznati osjecaje sa njihovog lica. Nisu bile tuzne. Nisu bile ni toliko razocarane. Nakon nekog vremena sam shvatila da im je na licu bila samo spoznaja. Svega onoga sto je bilo i sto ce biti. Spoznaja njih samih. Spoznaja da su more i muskarac i dijete samo nada i planiranje i masta. Samo pojmovi neostvareni.
Njima su prestali lebdjeti nad glavom kao eventualni zivotni pomaci na bolje i sretnije. I ostali samo mastanje prije spavanja za koje znaju da se nikada nece ostvariti.
I tako se ja sjetih ovih dana ponovno mojih Ruskinja koje sam ostavila negdje davno u svom nesretnom pretincu mozga- i izvulkla sam ih svjesno i polako, nadajuci se da ce se nesto dogoditi u medjuvremenu dok ih ne otvorim kao Pandorinu kutiju. Moja se kutija zapravo zove kutija Ruskinja i otvaram je onoliko cesto koliko mi treba da se pomirim sa nekim stvarima, za koje sam u stanju umisliti najnevjerojatnije sretno rjesenje. I onda kada se rjesenje ne nazire na horizonzu godinama, a ja pocnem lagati samu sebe, i razvlacim jednog covjeka kao crijeva za sobom predugo, otvorim rusku kutiju spoznaje i crta ili kvacica je stavljenja. Poglavlje zavrseno. Nada zakopnaa. Masta spremljena za nocne sate. Realnost sa motikom izvucena i stavljena mi u ruke.
Do kada? To se i ja pitam.

Nekad sam mislila puno vise nego danas.
Danas mislim da sam velika neznalica zalutala u svijetu mudrih.
Moje znanje je mizerno, moj mozak se topi.
Pod naletom informacija koje pokusavam upamtiti.
Na kraju se desi...sto??? Da ne znam nista.
I tako u krug.
Bojim se za sebe i sve one kojima je ovako.
Glupi, a ipak nismo. Precudni za normalan zivot.
Preglupi da bi se uklopili.
Unutar normi. Postavljenih.
Od strane glupih.
Ali opet, ne kao mi, nego ljudi zlih istinski sa primjesom velike gluposti.
I snadji se ti u takvom svijetu.
Hvala.
Ja ne bih. Mogla.
Ili necu.
Otkazi obaveze.
Za bolje vrijeme.
I vrijeme drugih ljudi.
I moje. Pametnije vrijeme.
I mene. Pametniju.
Ne vidim.
Do sutra ujutro.
Kad ce sve biti opet dobro.
Zbog novog dana i suncanog jutra.
Zbog nade. Lazne.
Po tko zna koji put.
I opet cu vjerovati.
Iako sam opecena vec bezbroj puta.
Ne pusem na hladno. Jos.
Valjda mi jos nije vrijeme.
Doci ce do grla.
I tada cu puhati.
Ako cu imati snage. Da mislim na puhanje.
Ima li smisla puhati kad je voda do grla?
Ima li smisla plakati,
kad je vatra pod nogama.
Ili samo okrenuti u svom smjeru.
I pjevati.
Glupu pjesmu o jos glupljim ljudima.
Puhati na vatru.
I plakati u vodu.
Tako bi vec islo.
I ne tonuti.
I ne izgarati.
samo koracati.
Do njega.
Polako.
Stignem.

Evo me u mom rodnom gradu nakon jedne godine izbivanja. Pokusala sam povuci crtu neku i zbrojiti ili oduzeti nesto, te uspostaviti saldo. Na kraju. Prvo sto mi je palo na pamet je:
+ 9kg.
cm- isto.
mozdanih stanica- vjerojatno manje.
decko -1 (citaj minus jedan)
udvaraci -nula ili minus 3.
perspektiva- sto je to?
posao-trazim.
stavki u CV-u- 3 do 4 vise, ali badava.
titula-jedna vise, ali ne pomaze.
samopouzdanje-na momente u tragovima.
I sve ostalo u nedogled ka dnu. Uglavnom, rekao bi Djole- minus na kraju salda.
Vratila sam se na mjesto zlocina euforicna, sretna i gajeci nade u bar nesto. Pa, dugo mi je i trajalo. Bilo dobro dok je, ali vise ne traje.
Zid. Ogromni sivi zid, visok previse da bih ga preskocila, presirok da bih imala vremena obici ga. Bez pomagaca da mi pridrze lopovske ljestve i bez snage da uzmem zalet.
ALI..... uvijek se moze otici do Cinestara i pogledati Shreka 2!!!!!
Osjetila sam tih 2 sata toliku radost da me uhvatila panika od srece. I smijeha. Postalo mi je slabo od zadovoljstva i euforije. Savjetujem od srca.
Na kraju krajeva, bar sam se pronasla u liku zelenog dobrocudnog cudovista. I nakon dugo vremena se nisam osjetila usamljenom i nezeljenom.
Pogledajte, mada vec najvjerojatnije jeste. Ispricavam se, kasnim za kulturnim dogadjajima gradskim iz opravdanih razloga- izbivanje u korist znanosti i oplemenjivanja hrvatske inteligencije. Fuj, fuj. Korisno-nula bodova iliti ovaaaaakav minus!!!!!!!!!

Kaze moja mama: "To ti je tak kad uvijek kupis na knap hlace, onda dobijes par dekica i tak, nemres vise zakopcat. Pa daj si vise kupi nekaj kaj ti je taman, a ne da svaki dan kukas i places." Onda ja naravno dobijem nervni, temperatura mi pocne rasti, abnormalno se prznojavam, osjecam tesnu kozu, tesne hlace i tesni grudnjak plus nakupine sala preko tesnih mi hlaca vec pomenutih.
I prosikcem: "A kak sam ja, molim te, mogla predvidjet ovih 9 kila plus, previse ili kak da ih nazovem kad sam kupovala iste. Bem ti sve."
Ulazim danas u Importanne centar sa namjerom da si kupim nekaj u kaj stanem. Bilo kaj, sad vise nije stvar estetike ili izbirljivosti. Daj kaj das. Nista. Nema. Modeli za fetuse. Saznah da sam prekrupna za ovaj jebeni svijet fetusa. U Terannovi ulazim na knap u XL!!!! Ej, pa ja nosila do prije godinu S i XS. Sta se dogodilo sa zenama? Dje su punasne dame, otkuda invazija sitnoguzih fetusa po ulicama grada Zagreba? Pa nije me bilo samo godinu dana.
Ok, hlaca nema, predjoh na grudnjake. Odustah, necu se vise sputavati tim sranjima, za sve sam preplecata. Ne presisata, da ne pomislite krivo. Jaknu nadjoh. Iako mi ni najmanje nije trebala. Ali ok, mogu je nositi gore, a dolje cu se obuci u salo i celulit. Mozda i to postane sljedece sezone IN. Ne bih se cudila, jer se ove sezone nose gumene cizme za 400 kuna. Tamo negdje u Gajevoj ih mozete naci po fensi schmensi ducancicima.
S druge pak strane kaze moja Mrma: "Pa kaj bi ja morala uci u broj 46, malo si sredis nokte, posminkas se, frizurica i tak, i navleces na sebe balon. A i kaj oni u Gjuri Xl-u seru. I tam je roba za decu, nadjes si fino snajdericu i sasije ti odmah 54 konfekcijski. Daj pizzu da si malo pojedemo nekaj."
Jel ti sad jasno zakaj nisam na kavi, draga moja Danice. Ubile me sitnoguze prodavacice u pojam. Jebo magisterij, kad imas velku rit. I bok.

Onda sam si otisla na pivo. Ima neko novo Ozujsko. Strong. Nije Skopsko sa 10 posto, ali tvrde da ima oko 6,5. Onak, malo baca na rakijicu, pa me strah da ne proplacem, ali bogami i hvata. Opasno za vozace. Niposto piti kad trebas impresionirati frajera ili murjaka.
Malo sam se rijesila depresije uzrokovane viskom kila i manjkom odjece, za sad je dobro, a sutra otpocetka.
"Na dijetu malo", kaze moja mama, " pa nis, sad si malo jedi tu kupusovu juhicu jedno tjedan dana, i one tabletice fat burner i pij taj jabucni ocat, bas ti je dobar, to ti onaj domaci iz Zagorja. I nis, bus valjda nekaj malo skinula da si mozes obuci nest da ides traziti posao."
Pa da, kaj ih briga kaj imam u glavi kad vucem salo za sobom.
Kupus, celer i posao.
Ostalo treba ostaviti nesretnim kucanicama koje gledaju meksicke sapunice. Ak je tak, i ja cu po sapunicama, sad i hrvatskih ima, i boli me, cijeli dan imam kaj radit. Od natjecaja za posao ionak nist.

Jako volim brojati unazad. Po tome sam poznata. Jos vise volim vuci repove proslosti za sobom. Mada to ne volim uvijek priznati. Izvlacenje dogadjaja i ljudi iz proslosti cini me sigurnom. I vrlo je predvidljivo. Unaprijed znam sto ocekivati i cemu se nadati. I cemu ne. Onda krenem, 27, 26, 25.... i tako dalje. I brojeci tako cini mi se da sve to imam u rukama i drzeci cvrsto, znam da mi nece iscuriti jer nema kamo. Jer to nije vrijeme. To nije pijesak u pjescanom satu koji curi polako tankim mlazom. 24, 23, 22..... sjetim se rodjendana.....pa 21, 20.... i sjetim se rodjendana ..... sve do 16 i 15. I opet rodjendan. I magla u Zagrebu. Kako tipicno za kraj listopada.
Bas sam uvijek bila ljuta sto na moj rodjendan maglustina zavije Zagreb. Preplavi ga apsolutno posesivno, kao da je samo njen.
Boze, sto covjek moze biti zaljubljen sa 15 godina. Djeca. Kako je lijepo kad se djeca vole. Ma nema veze, nek se djeca vole. Kako je tuzno kad si nesretno zaljubljen kad si dijete od 15 godina u jedno dijete od 15 godina. Kako se voljet moze jako i ogromno i strasno. Kako ti se moze vrtiti u glavi i kako se vid moze zamutiti. Kako ti magla moze prekriti oci kad imas 15 godina. I kako to moze jebeno trajati do 27. Godina, nazalost.
I kako sam se sada sjetila toga, a nema magle u Zagrebu? Po prvi puta u ovo doba od kada ja pamtim. Magla, nedostatkak rijeci, nemogucnost shvacanja same sebe, nepoznavanje razmisljanja, neshvacanje osjecaja, kompleksi nesmijanja i bezdan...svega toga nema ove godine. Po prvi puta nakon, neke 92.,93. davne.
Ima li smisla reci da je on jos uvijek prisutan i vise nego sto bi trebao biti. Mada vec zvone svi alarmi i budilice u mojoj glavi da je vrijeme okretanja u drugom smijeru, onom prema naprijed. Ali jebes ga. Nista od toga.
Jos uvijek se nadam magli do subote. I svim onim imenicama koje pocinju sa "ne" da mi se vrate.
Jos uvijek se nadam brojenju unaprijed. Jos uvijek NE zelim brojati 27, 28, 29... Jos uvijek ga volim.
Jebes ga.

To je onda kad peglanje (glacanje) relaksira i pozelis da ima toliko puno vesa da ga mozes peglati do kraja zivota, samo promatrajuci mijenjanje boje na odjevnim predmetima pri doticaju sa vrucom glatkom plohom pegle. I onda se odjednom pitas, sto radim, sto je to pegla, cija je ovo kosulja, tko je izumio peglu, koje je doba dana, hoce li sada dorucak, rucak ili vecera. Naravno u takvim momentima padaju na pamet i dubokoumnije misli, pa se cesto pitam zasto peglam i imam li ja neki visi cilj u svom zivotu?
Lagana temperatura u glavi, pijesak u ocima i lice ibezumljenog pileta pred klanje. Nekada se osjecam svemoguca ili vise kao da me nista ne dotice. Onaj poznati osjecaj lebdenja u balonu koji lagano otskace od tla. A ja se samo malo micem. I lelujam. Mozak je u skripcu i svakom minutom se skripac sve vise steze. Na momente euforicna i uzasno zabavna. Za pet minuta mi se cini da pricam jedno te isto vec satima a ne mogu izgovoriti sto sam naumila. Znam se osjecati i jako pametno. Onako, do zla boga. Mogu se smijati u lice najvecim facama i frajerima koji mi zagorcavaju zivot godinama.
Nekad sam tuzna i umorna.
Volim jutra nakon neprospavanih noci. Volim svoje usne u tom stanju, jer imaju isti efekat kao da sam se ljubila sa nekim tko ima jaku bradu. Nikad vise. pomislih na trenutak. A u sljedecem mi se cini kako mi je on na dohvat ruke i apsoluno predodredjen za mene. Moji i njegovi utori se slazu kao puzzle i nakon toga se izvijaju u nejasnu sliku koja zajedno sa malim krijesnicama i zaruljama pucketa u glavi. Placem se onda, jako. Jer mislim da sam tuzna. Ali nisam, ili ne znam. Mozak vise nije moj, on je u stanju mirovanja a ja hodam. I kako se ne bih palakala kad ne znam tko sam, zasto peglam i zasto ne hodam sa tipom koji je upravo prosao pored mene. Ili zasto nisam mama ili zena. Zasto sam neprospavana bez mozga.

Uzasno me nerviraju barbike. Kad sam bila mladja, pukla sam za tom prekrasnom gradjom tijela ne sluteci da je ona utopija cak i za anoreksicne petnaestogodisnjakinje koje provode dane dozivajuci jelene nad zahodskom skoljkom. Srednjoskoljke iznad skoljki. Bljuv, bljuv, bljuc.
Uglavnom, pravu barbiku sam dobila vrlo kasno. Bolje da nisam. Mislim da je to vec bio kraj osnovne skole, kad su moje prijateljice naveliko hvatale frajere i ljubakale se po klupicama iza skole. Kako mi nije bilo druge, jer sam je vec dobila, morala sam se igrati s njom. Bez obzira na godine, nije mi se to cinilo uopce cudno. Mada iz danasnje perspektive, gledajuci na to, rekla bih da je to bila kronicna zaostalost u razvoju. Buduci da nije imala Kena, moja barbika se povlacila sa kojekakvim plisanim medvjedicima koji su imali desetak puta vecu glavu od nje. I ostali dijelovi tijela su im bili mnogo veci, ali sam to pridavala barbikinom ukusu za muskarce koji je zahtjevao macho tipove. Najcesce je spavala sa sestrinim medvjedom, ponekad sa mojim psicem. Sjecam se da tada uopce nisam razmisljala da su oni razlicite vrste. Mucila me samo neproprcionalnost glava kad bi se ljubili. Njena je glava, naime, bila velika koliko i njegova usta.
Ne znam sta se zapravo s njima na kraju dogodilo, prestala sam se interesirati za njihov odnos.
U momentu kad sam dobila Kena, bila sam vec prilicno sigurna da necu nikada izgledati kao barbika jer su mi se neki ekstremiteti razvijali vise od drugih. Pomirih se s tim u datom momentu. Pa sta bude. Ali isto tako primjetih da je pozeljno u pravom zivotu forsirati na atributima barbike te se malo suzdrzati kod jela.
Zato se odlucih osvetiti Kenu. I pravom i onom u covjecjem oblicju (g. Stvarni) koji mi se muvao po mislima tih godina. Buduci da je doticni, gospodin Stvarni licio lutku Kenu, odlucih lutka obuci kako se gospodin Stvarni oblacio i objesiti ga. Mala omca oko vrata, male hlacice i sve to u malom lijesu. I na kraju sve pred velika vrata g. Stvarnom.
Izopaceno iz danasnje perspektive? Pa vrlo. Mada se ne sramim svog postupka. Iako prilicno neinventivan, nije imao funkciju woodoo lutke kako svi misle.
To je bila samo simbolika. Barbika protiv mene. Glupaca vs. zakaj ne mogu jesti kolko mi se oce.
Spicasta guzica protiv rumenih zaobljenih obraza.
Jednom su me slucajno u jednoj fazi zivota nazvali Barbikom. tada sam vec imala razvjeniji mozak koji je dokucio neke druge vrijednosti. Dobila sam napadaje! Jebi se i ti i Barbika i koji me k.... gledas i sta te briga tko sam i nemoj mi govoriti sto sam!!! Nisam plastika, nisam lutka , nisam lepa a ni lutka lepa.
Dajte mi jesti!!!!!!!
Sigurno svom djetetu necu kupovati barbike. Neka se igra sa buldozderima. I dovuci cu jedan pravi buldozder. Da imam ako mu itko ikada pocne postavljati ovakve zivotne okvire, kakvima nas bombardiraju. Hocu sretno dete!!!! Ili nikakvo.

Imam samo jednu baku. Zapravo nisam od one djece vezane za bake i djedove. Stovise, ponekad zaboravim da je imam. Zivi daleko, rijetko je vidjam. Ne razgovaramo previse. Nije bas da smo svjesne svog odnosa. Moguceg ili stvarnog. Nije to nista strasno. Jednostavno je tako. Djeda, njenog supruga, odnosno maminog oca se sjecam. Onako, u maglici. Bio mi je strasno mrsav. I visok. Meni. Zapravo, pojma nemam koliko je stvarno bio visok. Ali mrsav je bio. To zasigurno. I bolestan. I umro je brzo. Bila sam mala, ne sjecam se sto sam osjecala. Vjerojatno nesto jesam. Ako sam tada uopce bila svjesna pojma smrti.
Drugi baka i djed su nepostojeci u mom pamcenju. Nisam ih nikada vidjela. Ni na slici. Cak ni tata nije vidio svoju mamu jer je umrla pri porodu. Rodivsi njega, jedanaesto i zadnje dijete. Istrosila se, mislim. Ili je ispunila svoju misiju na zemlji, podarivsi svom suprugu toliku djecu. Sranje. Kasnije mu je druga zena, vjerojatno samo u funkciji surogat majke tolikoj djeci, rodila jos jedno. I dovela svoje jedno, vec odraslo. Katkada mi se to sve cini tako nerealno jer misleci o tome zamisljam scene iz Olivera Twista.
Da, ali imala sam ja i babu-prabaku. Tako smo je zvali. Baba Mara. Nadzivjevsi sina 20 godina i muza 40, svoju vitalnost je odrzavala casicama rakije. Uvijek ista. Zadnjih 20 godina. Brala je koprive golim rukama i uvijek bila bosa. Nije imala problema sa cirkulacijom, sto zbog hodanja po zutim prasnjavim cestama Zapadne Slavonije, no vise bih rekla zbog ljubljena kapljice.
I ona se razbolila. Prvo malo, pa sve vise. Na kraju je bila u sobi. Ponekad vireci kroz prozor, a na kraju samo lezeci u krevetu. I um joj se pomutio. Tako je ponekad umisljala da mora u skolu. Tvrdila je da nas prepoznaje, no kad je u svom praunuku prepoznala svog tetka, shvatila sam da nas zaista prepoznaje, ali na svoj nacin i u okvirima svog logickog sklopa.
Tako je baba lezala, u svom svijetu, dok smo mi svi ocekivali kad ce do kraja napustiti nas svijet. Ne znam kako se to desilo, ali sve se pocelo planirati rijecima "kad baba umre..." Da pojasnim. Nazovem baku i pitam je kad ce doci kod nas. Vise??? Na to baka odgovori "Kad umre baba". A kad ce Danijel vise dobiti svoju sobu? (bratic koji ima 18 godina mogao bi se vec iseliti iz spavace sobe svojih roditelja) "Pa kad baba umre, preuredit cemo njenu sobu".
Baba je zaista umrla. Mozda je onako u svom svijetu ponekad cula kako ravnamo svoje zivote po njenom umiranju. Ali nama je to bilo toliko normalno! Uzas! Tako je jednostavno postalo izgovoriti: "Pa kad umre baba..."
Prvi put je umrla na par sekunda. Predomislila se, rece moja baka. Pa nam se vratila. Onda je umrla zauvijek.
Pokopali smo je u narodnoj nosnji. Baka jos nije dosla kod nas u posjetu iako su prosle 4 godine od tada. A Danijel se preselio u dugu kucu i soba je ostala prazna. I dalje zvanicno kao babina soba.

Postoji dvije vrste pijanstva. Prvo je planirano. To je ono kad izadjes van sa rijecima: Danas cu se napit ko krava, dosta mi je svega. Tu je doduse jos jedan podtip, a to je kad takodjer kazes: danas cu se napit ko krava, ali od srece. To se najcesce desava kad se prodje neki ispit, polozi matura (najcesce), diplomira, kad je najboljoj prijateljici rodjendan pa toliko suosjecas sa njenom srecom da te na kraju nose kuci. Planirano pijanstvo je s jedne strane dobro jer se mozes pripremiti kako spada na nedajbozne izazove. Iako u ovom slucaju postoji takodjer neplanski faktor, a to je intenzitet pijanstva. U to ne bih ulazila, jer je prekomplicirano. Uglavnom prihvatimo samo dva stupnja intenziteta, a to su svijest i nesvijest.
No, vratimo se na pripreme za plansko pijanstvo. Bitno je nekoliko stvari pripremiti. Prvo, ukloniti sve iole pozeljne frajere, jer sa svakom casicom vise i oni koje u trijeznom stanju ne bi ni pogledala se abnormalno proljepsaju. Drugo, bilo bi vrlo pametno da se nekako stavi neki lokot na hlace, ako ne i gace. Trece, unaprijed treba planirati da se sljedeci dan ne planiraju nikakve aktivnosti u prijepodnevnim satima, bar do 3 popodne, u slucaju da vas napadne onaj najgori mamurluk koji traje do 2,3. (zapravo su najcesci oni koji traju do 1, vrlo bezazleno jer se kasnije cak moze relativno dobro funkcionirati) Takodjer treba razmisljati pred kime se pije. To je bitna stavka jer se neki ljudi tesko usutkavaju. Najbolje je ponjeti cetkicu za zube sa sobom kao i mini neseser u kojem ce biti najosnovnije stvari za osobnu higijenu. U slucaju da se ne moze stici svojoj kuci pa se mora prespavati u tudjoj. Zvake obavezno, jer postoji mogucnost da sami sebe ugusite dahom, a potencijalnom partneru ne bih bila u kozi. Nikad ne nosite vrijedne stvari sa sobom, jer cete ih garantirano izgubiti. Budjenje bez cigareta, upaljaca, mobitela, nausnica i kopca za kosu je jos donekle podnosljivo i brzo se zaboravi. Znaci, sto manje, to bolje. Dobro bi bilo i kad bi se mogla napraviti mala lobotomija i ispiranje mozga sljedece jutro, ali to jos nije dostupno svima.
Drugi tip pijanstva je neplansko pijanstvo. Kod njega treba biti jos oprezniji jer se nikad ne zna kad ce uslijediti. Zato, vrijedi isto kao i za plansko samo u svakom momentu morate biti spremni na njega, a ne samo kad zapocnete recenicu "Danas cu se napiti..."

Ima nekih ideja koje su apsolutno ostvarive. Neke su malo manje. Samo je najgora stvar sto ih je vrlo tesko raspoznati jedne od drugih. Navodno da postoje negdje ljudi koji su to u stanju napraviti. To su vjerojatno oni koje svakodnevno vidjamo po televiziji, na spici subotom u Bogovicevoj i po glamuroznim birtijama. Sreca ima debelog udjela u tome, mozda i koji dobar ujak ili tata. Ali uglavnom se svijet vrti oko ideja. Ne znam tocno statisticke podatke koliko u prosjeku ideja covjeku padne na pamet u toku jednog dana, i ne znam koji jos faktori utjecu na to, ali znam da meni padne milion u razlicitim verzijama. Za vecinu sam apsolutno uvjerena da nisu ostvarive. Zato pokusavam idejizirati samo s prizemnim.
Na primjer: mislim da je vrlo ostvarivo da napravim aparat za cupanje dlacica koji ce imati ugradjeni mali reflektor koji bi bio od velike pomoci. Naime, kad god se depiliram, ucini mi se savrseno glatke i bezdlakne noge pod normalnim svjetlom. Odlicno, napokon ih iskorijenih i mirna sam nekoliko dana. Uvijek imam isti osjecaj da nikada vise nece narasti. Ali vraga, cim izadjem na danje svjetlo one provire iz svojih malih porica. Prva stvar je ta da sam promasila jedno metar kvadratni noge koji je ostao posumljen. A drugo, mislim da drznice izrastu u sekundi dok se krecem prema izlaznim vratima. (jos jedno idejno rjesenje je bacva puna solne kiseline u koju se moze uskociti ili polako uci)
Gledala sam tamo nekad madjarski film (!!??!!) na madjarskom o madjarskom bracnom paru i njihovim madjarskim problemima. Nemam nista protiv Madjara u principu, osim sto imaju sjeban jezik koji sam pokusavala nauciti. Jedino sto mi je ostalo od te moje "ostvarive ideje" je da znam naruciti pivo na madjarskom. I to samo jedno, jer sam zaboravila brojke. Ali nije problem, ako nas je vise, narucujem za svakog posebno ili malo prosecem konobara. Najcesce mi jebe majku na madjarskom, ali psovke ne razumijem pa me nije ni briga. Pivo znam naruciti i na albanskom. Mada sam gotovo sigurna da mi to nece trebati u zivotu.
Kako god, madjarski film, dakle. Muz i zena zive zajedno, a ona ima dlaku koja joj stalno raste uzasnom brzinom i sto god da joj naprave, ona odmah ponovo izraste. Uzasne patnje jedne obicne obitelji iz madjarskog susjedstva. Stvarno ne znam kome moze takva ideja nastati u glavi? Ok, imam i ja nekih prusmjeravanja mozga ponekad,ali.... Jos povrh svega umisliti da je ideja ostvarenja takvog filma normalna. Ma, prestrasno. I snime oni film, ostvare ideju. Ljudi gledaju. Mozda stvarno nema neostvarivih ideja, samo me brine je li taj film dobio nekog Oskara za najbolji strani film ili najbolje izvedenu losu ideju. Bar.

Bio je visok, gracioznog drzanja i veoma dlakavih prsa. Cesto je znao plasiti djevojcice podizuci majicu, a one su vristeci bjezale pred groznim prizorom koji je neke znao cak i obarati u nesvjest. Imao je svoj raskosni dvorac, modernije uredjen od nastambi ostalih viteza. Posebnu je vaznost pridavao uredjenju kuhinje kako bi svog malo slobodnog vremena mogao provoditi opustajuci se uz pripremanje kulinarskih delicija.
Bio je uzasno zauzet. Vecinu vremena je provodio spasavajuci dame iz nevolja, gaseci pozare i vracajuci izgubljene senilne starce kucama. U nekim svojim plemenitim pothvatima je imao pomoc. Svoju vjernu pratilju (bivsa princeza od Savice, koja je izgubila svoju titulu zahvaljujuci pretjeranom ljubljenju kapljice). Nakon nekoliko godina pratilja ga je morala napustiti i vitez se nastavio sam sukobljavati sa izazovima.
Vidjali su se vrlo rijetko, najcesce u tajnosti po sumama Ribljaka, gdje su u cast prozivljenih zajednickih godina i napravljenih dobrih djela nazdravljali hmeljnim eliksirima. Vitez je obozavao piti tamni eliksir i od njega je izgledao izuzetno sretno i veselo. Pratilja je, i vise nego sto bi trebalo, voljela popiti svijetli eliksir. Ponekad je, od silne srece, pretjerala. Osim sto nije najbolje izgledala jer su joj oci poprimile crvekastu boju, utjecalo joj je na koordinaciju i orjentaciju te je dugo trazila put kuci.
Iako sad samo prijatelji, jer su im se poslovni putevi razisli, cijenili su jedno drugo. Vitez joj nikada nije zamjerio sto ga je ponekad znala osramotiti jer nije bas najbolje podnosila veselu supstancu iz eliksira. A ona njemu nije nikada zamjerila sto je ponekad hladan i nepristupacan.
Ex princeza je imala konja kojeg je vitez jednom prilikom spasio iz pozara i poklonio joj. A ona mu je u znak zahvalnosti kad god se konj dobro osjecao (jer je naime cesto poboljevao, ne zna se je li od posljedica pozara ili starosti) dala da jase s njom.
Jednoga dana, vitez je postao umoran od svojih pohoda i odlucio se malo odmoriti. Razbolio se od umora i dobrih djela. Morao je malo usporiti kako bi se sto brze mogao vratiti svojim plemenitim djelima.
Ubrzo mu je bilo puno bolje zahvaljujuci eliksirima, ali ovaj puta ne onima koji sadrze veselu suptancu, nego mnogo djelotvornijima. Njegova pratilja je bila uz njega.
Kad se sasvim oporavio ponovo su zajedno jahali po Ribnjackoj sumi, toliko dugo dok se nisu sasvim umorili. Tada bi sjeli i okrijepili se sa pravim eliksirima, koji su opet imali onaj stari dobro poznati ukus vesele supstance.
I bili su veseli i sretni do kraja zivota.

Probudih se zatecena (i naotecena, ali to je svakodnevica), iz vise razloga. Prvo mi nije bilo jasno 5 minta gdje sam jer, sam sasvim realno u snu obranila magistarski i vec na veliko ispijala pive sa najdrazim mi Zagepcanima. Tu su uletili i najdrazi mi Beogradjani plus Sarajlije. Nije mi nista bilo cudno u toj kombinaciji, jer smo se bas fino veselili. Bila je neka guzva, nije se bas najbolje vidjelo kroz tu masu, zbog dima valjda. Bila sam zgodna, bas onako fino dotjerana (u tom momentu sam trebala shvatiti da sanjam), ali nisam. Bili smo u kaficu gdje je neki crni tip svirao gitaru. U jednom momentu sam se pocela osjecati uzasno debelo, ruzno i sve na meni je bilo prljavo. Mislim da sam dozivljavala metamorfozu Fione iz Shreka. Ili Pepeljuge, svejedno. Kocije nije bilo, ni princa , ni seika ni James Bonda. Otisli su i Beogradjani svojim putem i Sarajlije. Svima je postalo neugodno zbog mog izgleda. Ja sam pokusavala objasniti da to nije bitno, da se to meni uvijek desi kad malo popijem. Nisu slusali. Ostala sam sama. Nisam uopce bila tuzna. Osjecala sam se smireno i lagano. Htjela sam poletiti. Uvalila sam se u neki naslonjac, zazmirila i zaspala. Probudio me tip koji je svirao gitaru rekavsi mi da se gubim van, jer vlasnici ne zele da sam ovdje. Rekao je "Ti stvarno lose izgledas kad si pijana, nemoj toliko piti". Bio je lijep i nije mi bilo bitno sto govori. U tom momentu sam shvatila zasto su svi otisli i zasto me nitko ne zeli ovdje. IZGLED JE SVE! Izgled je bitan, izgled otvara ili zatvara vrata.
Sva sreca, probudih se. Sama, bez tipa sa gitarom i lijepa kao i prije sna.

Netko tamo u Beogradu ima 27 godina, punih. E pa sretan ti rodjendan puta sest! Dunjic!!!

Obrukah se danas dva puta. Prvo sam dobila mejl od frenda sa naslovom: SKUZIO SA TE! Bez rijeci. Drugi je bio Re:SKUZIO SAM TE gdje mi je u par recenica otvorio oci. Dakle, prozirna i neinventivna do zla boga. Radi se, naime o tome, da me nasao na blogu bez problema zbog neinventivnog naziva bloga samo meni slicnom. Naravno da sam negirala svoju nenadarenost pripisujuci njemu nadnaravne moci i inteligenciju . Nakon razgovora same sa sobom, zakljucih da mi je stvarno Buba Erdeljan, osim u glavi, na jeziku i cede plejeru, jos i na svim lozinkama, korisnickim imenima i niknejmovima. Uzas.
Moja greska. Zakacim se tako za neku stvar i maltertiram sebe, druge i Bubu hrself.
Ali ima nesto u Bubi. Nije to bez vraga. Ne bih mogla reci da sam se prepoznala u toj pjesmi. Mozda jedino u dijelu dviju opasnih raspustenica, ali me uvijek takne kad je cujem. Moram probati dokuciti zasto. Jer pjesma sama po sebi i nije nesto znakovita i dubokoumna. Zapravo, zivotna klasika.
On nju voli, ona koka u srednjoj. Kasnije se on probahati pa ode negdje. Ova se uda za budalu jer je vec u godinama, pa su se svi normalni ozenili. Ovaj prvi se vraca ( a mogu se kladiti da za vrijeme kad ga nije bilo, nije ni pomislio na gospodicnu Erdeljan, nego se navlacio sa kojekakvim anoreksicarkama). E sad je se bas sjeti, kad vidi da ima muza. Mos mislit. Dobro da nema nastavka pjesme, sigurno bi se razocarao jer je ova nabila oko 10 kila viska i zapustila se.
Zapravo, bas me briga. Sama si je kriva. Mozda joj tata nije dao da se uda za nekog boljeg jer je bio druge vjere. Ili pala Buba na frajersku pricu. Kako god. Njen problem. Nekako mislim da nisu imali djece, valjda bi se negdje spomenula. Ali sam gotovo sigurna da je muz zlostavlja. Bar ono, da ima prizvuk tragedije.(Dramatico, dramaticno, rekla bi Dija.) Kad je sranje, nek bude do kraja.
E, Buba, Buba!

Druga moja danasnja glupost je bila krivo citiranje autorice jedne prekrasne skracenice DSB , koja znaci DASKA S BRADAVICAMA ( ja napisah DSP). Ispravku sam dobila od samog autora, posramivsi se pri tom. Ali nije lose, jer ono P izaziva stvarno gomilu asocijacija.
U isti mah me natjeralo da pocnem nabrajati rijeci sa P. P kao Planovi. P kao Prsten. P kao Panda, punto, polo. P kao perspektiva. P kao pare. P,p,p pi... Uglavnom, daska bez icega+bez bradavica. Moze li sad biti DBBiPPPPPPPPPPPPPPPPPPPPPP???

Jutro kad sam odlazila iz Sarajeva bilo je suncano. Kraj lipnja. A ja, kad sam odlazila iz Sarajeva, bila sam mamurna. Tako se super poklopio jedan osmomjesecni krug, koji je poceo sa mamurlukom i zavrsio sa istim. Noc prije no sto cu otici iz Sarajeva sam plakala. Jako i dugo. Ne zbog toga sto odlazim, jer sam plakala i 8 mjeseci ranije kad sam dolazila.
Plakala je rakija i nagomilana tuga. Nitko ne vjeruje mojoj teoriji da rakija izaziva plac. I to onaj bolni. A ja, cim popijem i najmanju kolicinu rakije, se rasplacem u roku od najvise 2 sata. Ja sam empirijski dokazala njenu tocnost.
Priznajem, i ja na pocetku nisam pridavala paznju tome, dok nisam napokon zakljucila da je rakija savrsen cistac emocija te da odlicno resetira mozak.

Rakija je povod, rakija je kap koja preliva casu piva. Rakija su moji prijatelji u Sarajevu i noci provedene u Slozi i pizza u 5 ujutro u U2-u i mokar plocnik Titove ulice. Ona je smijanje, ono nezaustavljivo, od srca kad trbusnjaci zabole i ostanes bez zraka ( i na kraju uzdahnes "a joj"). Rakija su dvije predivne mlade dame sa Asikovca i luda Brodjanka iz Dalmatinske. Rakija je moja cimerica iz Titove 54. I prodavaci sampinjona sa Markala. I moje Sarajlije. I moje zabranjeno ljubljenje. I jutro u Sarajevu. Kad se dolazi kuci ili odlazi na predavanje. Najbjelji snijeg i najtoplije sunce. Rakija je 8 mjeseci Sarajevskog sna. I kad se sve to zbroji, plac na kraju salda.
Jednogodisnji krug se definitvno zatvara. Sa: Sarajevo, dolazim. I odlazim i prije no sto bih htjela. Ovaj put bez placa, obecajem. Ali sa popijenih toliko rakija koliko ce mi biti dragih ljudi tamo...
Ma, mozda cu ipak morati plakati.

Mrzim ponedjeljke. I dan poslije ponedjeljka. Mrzim i srijede ponekad. A najmrskiji dan mi je nedjelja.
Iako bas u zadnje vrijeme nisam svjesna koji je dan u tjednu ( Jer mi je svaki nedjelja. Ili ponedjeljak. Nebitno), ovaj danasnji ponedjeljak mi je bas lose pao. Ovdje sam apsoluno zaledjena u vremenu. Eventualno me iz tog stanja probudi potsjetnik na zidu koliko jos dana ima do konacnog roka predaje rada. A ja i dalje nalazim izgovore. A vrijeme prolazi. Bez obzira kako se dan zvao ja ga uporno trosim na nebitne stvari.
Slucajno saznah da se danasnji dan zove ponedjeljak. I to me asociralo na normalan zivot, kada ljudi u Zagebu odlaze ujutro ljuti na posao nakon prekratkog vikenda. Vidim vec laganu sumaglicu i neko posebno ozracje zagrebackog jutra. Jedva cekam.
Obecajem da mi vise nikada nece smetati smog, magla i puni tramvaji! Hocu raditi, hocu nesto od svog zivota!
Zelim se ustajati na posao, zelim se vratiti kuci i spremiti rucak. Sebi i Njemu. Zelim se setati ili ne. Zelim spavati ili ne. I sve to unutar svog slobodnog vremena.
Hocu obaveze, one prave, kako bih dobila u paketu s njima i slobodno vrijeme. Zelim podijeliti dan na obaveze i neobaveze. Dosta ovog ispretplitanja. Od jutra do kasno u noc!
Dosta mi je skole. Ne zelim vise nikada u zivotu otvoriti knjigu koju nisam sama odabrala. Dvadeset godina ucenja!!! Ej, sto znam -znam, hocu dalje uciti kroz zivot i ljude .
Hocu zivotnu mudrost i hocu 5 godina jebenog radnog iskustva koje traze na svim natjecajima.
Hocu posao, dajte mi! Hocu raditi. Ne zelim vise nikada u zivotu upisati magisterij jer nemam posao. Ne zelim vise odgadjati zivljenje. Necu vise nikada mijenjati zivotarenje za stipendiju Europske unije! Hocu raditi u svom gradu. I piti u svom gradu, i jesti i penjati se na Sljeme. I hocu kod sestre ici na kavu kad nadjem vremena. I hocu da smo zadovoljne. Hocu Njega u svom zivotu. Hocu da se sve ovo sto sam nabrojala svrsta u svoje pretince u mojoj glavi i da mogu napokon pritisnuti START!!!
I da mi ne postave: Are you sure?
I am, nikad u zivotu nisam bila sigurnija!!! START, priti pliz!!!

Nemam pojma zasto ljudi pridodaju toliku vaznost izgledu ruku. Prvi puta sam to shvatila kad sam dosla kod prijatelja sa 20-ak opekotina po istim gore pomenutim. Posljedice crncenja u jednom krasnom poznatom fast foodu. Tada je on uz pivu razvijao teoriju znacenja lijepih ruku kod zena. Nesto kao, ne bi se on nikada mogao zaljubiti u nekog tko nema lijepe ruke. Pih. Mislih ja u sebi.
Prvo, imam tipicno muske ruke. Postoji teorija da zene imaju duzi kaziprst od prstenjaka. Ja to naravno nemam. Moj je prstenjak toliko duzi od kaziprsta da bi mi svaki frajer pozavidio (doduse, moja prijateljica Lejla tvrdi da bi mi i svaki Bosanac pozavidio na obimu glave, nevazno. op.aut.).
Uz to, moje ruke su zapravo ruke mog Tate. Iste. A on nema bas neke zenskaste ruke. Vjecito su pune opeklina, oziljaka i zanoktica. Po toj teoriji cu ostat sama. Jer to je bitno!!! Ej!!!
Kao da gledam: Primjeti me tip i misli si: "Bas mi je slatka. Svidja mi se njen smisao za humor. Pa nema ni los ten. Osebujan stil, dobre noge, njegovana kosa ( ovo je lupanje u prazno, a ne moj licni opis). Jooooj. Ne. Nikako. Niposto. Pa vidi joj ruke. Katastrofa. Nista. Kao, sve kvalitete se zaboravljaju zbog dvije zanoktice. Bolesnici. Ma nek idu svi u H....

Volim ruke. Ne svacije. I ne zato sto su lijepe. Volim ruke, jer su dio osobe. I volim dodir tih ruku. I lijepe su mi. Volim izgrizene nokte, male prste i debele prste. Jer je to On.
Hvala.
Sretna cu biti ja, ako bar netko shvati.

Rodila se dvije godine prije mene. Jedina je razumjela moj djecji jezik. I sada me jedina razumije, mada mi jezik vec dugo vremena nema neke veze sa djecicom. Spremala mi je igracke. Pokrivala me u prvim pijanstvima. Podrzavala kad nitko nije. Ona je moj najveci ponos u zivotu. Volim pricati o njoj i hvaliti se sto je moja. I smijati se pri tom okolo glave. Najracionalnije bice koje poznam. Najljepsi osmjeh koji sam vidjela posjeduje ona. Najiskrenije stvorenje. Zena vec (jebem ti, sto rastemo tako brzo!). Moj svitac srebrni. Moj najbolji drug....

Mjesec i po Italiji. Placeno sve. Spavanje u dvorcu u kojem je Dante pisao Bozanstvenu komediju (navodno), hrana, vina u izobilju plus izolacija i ispiranje mozga. Takodjer for free. Rekao bi covjek a i svi moji koji su mi to i rekli (bem vam sve!!!) " Ma boli tebe, ode ti u Italiju na mjesec i po".

Cudni su ti Talijani. Neke sam stvari o njima spoznala promatrajuci ih po jadranskoj obali, ovoj nasoj strani (znaci:razvijena obala, pregrst otoka, poluotoka, plus Dubrovnik). Postoji nekoliko stvari koje bi svatko trebao znati o najeksponiranijim primjercima talijanske nacije: prvo, glasni su do zla boga, drugo, krecu se u coporima, trece, trose abnormalne kolicine briljantina, cetvrto, ne zamara ih kopcanje gornja 3 gumba na kosulji i zadnje, vrlo bitno, zaskacu plavuse koje se krecu u pravcu toaleta.

Pukom nesrecom dodjoh u Italiju. Na preeeedugo. "Jao, sto je fin gradic", rekla ja kad sam stigla i pregrizla jezik. Vrlo brzo.
Geogafski polozaj: Krenes od Bologne prema Anconi, ne nastavis U Rimini (civilizacija), nego skrenes u vrazju mater prema nicemu. Jedino brdo i dvorac na njemu koji vidis, je moja trenutna rezidencija. Klima: mediteranska sa preniskim tlakom (ne cujem na desno uho vec cijeli mjesec) i miholjskim ljetom koje jos traje. Nota bene, u Sarajevu je skoro u ovo doba prosle godine ruknuo snijeg.
Nadmorska visina: previsoka ( rece moja Dija: "...krenes dolje, otpadose ti kolena, krenes gore, dusa hoce da izadje na nos...)
Stanje uma: zabrinjavajuce.
Okruzenje: crazy people, mad people.
Depresija: pisutna.
Negativizam: sveprisutan.
Gastroinestinalne smetnje: nazalost da.
Frajeri:ne.
Cijene: uf.

Danasnji vrhunac dana: odlazak na veceru u obliznji restorancic (recimo inacica naseg Medvedgrada u Savskoj, u minijaturnoj verziji).
Rezultat:76.01 eura.
Osoba:6.
Pizza: komada 3.
Pivo:kom 3.
Vino:1.
Cola:1
I tak smo si mi malo nekaj pojeli i trazili racun. Iznenadjene bile? Pa malo. Plus nesto na racunu sto je nosilo natpis "coperto": 7,64 eura. Za koji vrag, rekla bi moja Mama. E, pa za Ambiento,eee! Rece ultraspori konobar sa memorijom retardiranog zamorca. Pokazujuci nam nase papirnate podloske za tanjure, salvete i vilice. Mozda bi i cackalice, sol i papar pokazao da ih je bilo, ali nije.
Platile.
Ocjena: neizreciva u brojkama sa pozitivnim predznakom. Minus!!!!

Ako ti se ne da,
nemoj!
Ako ti se da,
odgodi!
Ako moras,
razmisli!
Ako bas moras,
pocni sutra!

[

Iako sam kilometrima udaljena od svog Zg-a, glava koju nosim na ramenima je jos tu. Ista. A nosi se sve isto kao i u Zagebu. Moj prijatelj Che kaze da sam ja "rahat od pameti", sto sam ja u prvi mah shvatila kao neki kompliment. I zivjela u takvom saznanju punih pet minuta, sa osmjehom, onako velikim da mi se svih mojih 100 zuba vidi. Nakon njegove mudre pauze koju uvijek napravi kad prica nesto vrlo bitno i pametno, saopcio mi je nimalo osjecajno da to znaci da sam jednostavno- glupa. Valjda bi se to kod nas prevelo ...glupa si ko noc...Tocka.
Tako sam ja vec rahat od pameti godinu dana. Setala sam rahat ovih godinu dana po jugoistocnoj Europi ne bih li naucila nesto i strpala u tu glavusu. Nista.
Ono sto je bilo i ostalo je. I sada tu po brezuljcima Italije i dalje nosim na ramenima kaos u kojem Djole pjeva upravo o tom kaosu. Kao da zna sve.
Tu mi je i Seka moja oma uz bok Djoletu, i Mama i Tata. Ponekad izviri i koja odlicna ideja za pisanje magistarskog rada. Najcesce ne. Prodju mi i glavice glumaca i svih onih neglumaca po zanimanju koje sam ljubila. Bolje da nisam.
Pojavljuju se i prolaze. Samo je On stalan. Stoji usprkos rahatu u glavi vec 12 godina. I svi ovi ostali se mogu samo mjeriti sa njegovom sjenkom.